BakSUZ ili ti umrla je baka

Javila mi je danas sestra da je umrla baka. Naravno da sam znala o kojoj je baki riječ kad je to jedina preživjela baka iz moje obitelji. Također, nije bilo iznanađenje pošto je baka već posljednjih mjeseci bila na rubu te je moja majka vrlo brzo i pojurila tamo, gdje je baka naravno.

Baku nisam vidjela najmanje deset godina. Krivila bih daljinu, ali znam da to nije korijen takve distance. Kao mala svako bi ljeto do svoje petnaeste godine išla u posjet rodbini, i nikada nije bilo loše.

Kad pokušam u glavi po prašnjavim policama psihe pronaći neke uspomene vezane uz ovu baku, ne pronalazim ih baš puno. U glavi mi zvoni njen zdravoseljački glas, a u pogledu uvijek ista neiskrenost.

Moja baka je bila samohrana majka. Imala je jedno dijete iz jedne veze sa čovjekom kojeg nitko ne poznaje; moju majku, i drugo dijete sa drugim čovjekom, koji je bio znan. Moja je majka dana na posvajanje/ostavljena ispred samostana, dok je njezina polusestra imala prilike i privilegije za majčinom pažnjom. Majka kao majka uvijek želi izabrati koje je dijete bolje, a koje lošije pa je tako moja majka završila kao lošije dijete.

Jednom se ukazala prilika da se oženi za bogatog muškarca iz druge zemlje, pa je tako udala svoju kćer, a moju mater za valjda najgoreg stvora na zemlji. Od ženidbe mojih roditelja sve do svoje smrti moja baka nije došla posjetiti niti svoju kćer niti svoje unuke. Štoviše, nagovarala je moju majku da ostane u braku sa nasilnikom čak i u vremenima kada joj je život bio u opasnosti. 

Uglavnom, baka je bila čudna, i hladna, i nije su bilo briga za ništa osim sebe i svoje druge kćeri.

To je otprilike toliko koliko prema baki osjećam. Osjećam donekle i neku vrstu empatije, za njezine patnje u životu, krivo birane pravce, ali ne osjećam se tužno.

Svaki čovjek ipak ima pravo da život proživi onako kako želi.

Happy next step Mimi.

Advertisements