Kako je ljubav postala nešto sramotno i nepoželjno?

Ljubav kao ljubav može se vjerojatno opisati na tisuću i jedan način, ali definirati na niti jedan.

Gledajući svoju generaciju od osnovne škole pa do danas mogao sam svjedočiti različitim ljudima i pričama. No svatko od tih ljudi barem je jednom tokom tih godina bio/la zaljubljen i ostvario neku vrstu ljubavne veze. Ono čega se svi sjećamo je ruganje i zadirkivanje, nešto u smislu:

“Mario i Magda zaljubljeni par, kad se budu vjenčali dobit će ju dar,

Mario će dobiti gaće od betona,a ona će dobiti vrećicu bombona…”

Nevine dječje igrice koje prije nego li si trepnuo ostaju tu, samo u drugim kontekstima, drugim pričama.

Kad sam odrastao i konačno se zaljubio, shvatio sam da me moji prijatelji u početku zadirkiju oko toga. Neki su doduše bili ljubomorni i zavidni, jer sami tada nisu bili u vezi. No uvijek je bilo isto. Uvijek sam morao riskirati da ne ispadnem papak, papučar, šlapa, pička. 

Na moju se vezu uvijek od strane mojih straight, muških prijatelja gledalo kao da ovu osobu koju imam pokraj sebe zapravo koristim samo da bih ispunio njezine šupljine i na koncu je ostavio, ili prevario, jer …. ocean je pun riba.

stat226

Ja to nikada nisam osjećao, osjećao sam da želim voljeti dijeliti sebe samo sa jednom osobom te sam imao osjećaj da me nitko ne razumije, osim osobe koju sam izabrao kao svoju partnericu.

Muškarac sam, a nikad nisam razumio muškarce. Većina njih bi mi često govorila mlad si, skužit ćeš kasnije kad odrasteš….

ŠTO TO ZNAČI? SKUŽIT ĆEŠ KAD ODRASTEŠ?

Ja sam odrastao, a ovo što znam osjećao sam cijeli svoj život. Oduvijek sam znao da sam monogaman. Time se nikada nisam hvalio, ali nisam niti druge ljude prisiljavao da žive onako kako ja planiram živjeti. Zbog toga mi je postajalo sve čudnije i čudnije zašto mi dolaze moji prijatelji ili rođaci i govore mi takve stvari.

Zar je zaista moj izbor da jednoj osobi budem sve, da joj pokažem koliko joj mogu dati, da pokušam biti netko najbolji za nekoga….zar je to zaista u tolikoj mjeri loše?

Možda zaista vrijeme nije čudno, možda sam samo čudniji ja.

Zašto se uvijek mora pretpostaviti da muškarac mora biti poligaman, a žena uvijek striktno monogamna.

monogamy-frequency

 

Jedno i jedno mogu biti dva i ostati jedno

Vjerojatno je bilo potrebno da i nešto naučim o tome kako stvari i stanice oko mene funkcioniraju. Da shvatim da ništa na ovome svijetu nije isto. Dvije jedinke nisu iste, one su slične po svojoj fiziognomiji i možda po nekom načinu razmišljanja, no u suštini one su različite.

Tako i unutar neke ljubavne veze, partnerstva dvije osobe postaju jedno, iako su još uvijek dvije zasebne jedinke. Ukoliko svaka od tih jedinki doprinese nešto u tu zajednicu, postoje velike šanse za dugoročan uspjeh i dugotrajno ako ne i cjeloživotno partnerstvo.

Zašto mi moja partnerica ne bi bila i djevojka i najbolji prijatelj? To je netko koga sam ja izabrao. Ne moji prijatelji, već ja. Osoba kojoj ću ja kuhati čajeve i brinuti se o njoj ako bude bolesna, ne moji prijatelji.

Sve to pomoglo mi je da se zapitam, razumiju li moji prijatelji zaista MENE? Vide li mene onakav kakav zaista jesam, ili vide idealnu sliku mene u svojoj glavi koju su kreirali tokom godina.

Bilo kako bilo ljubav ima tisuću emocija, tisuću imena i tisuću načina da se izrazi, a ovo je jedan od mojih izražavanja.

Na Valentinovo, ne želim da se nitko osjeća posramljeno zato što voli. Voljeti je najnesebičniji čin koji možemo dati nekome. A imamo li sreće, taj netko će voljeti i nas, baš onakvi kakvi zaista jesmo, bez maske, kad svi otiđu doma svojim kućama, još uvijek imam nekoga za zagrliti.

Budite dobri jedni prema drugima, bili monogami ili poligami.

4e0d59c1ffc5086475841ee8bf39ed99

 

Advertisements

Vijesti iz Hrvatske: Nepoznati debili bacili suzavce na ljude u noćnom klubu u Zagrebu

Naprosto obožavam svoju državu i njezine stanovnike. Pogotovo kad unutar sebe osvijestim činjenicu da je većina hrvatskog stanovništva stara, natalitet gotovo da i ne postoji (hvala Bogu), mladi ljudi odlaze u velikim brojevima, a oni koji ostaju ionako više nisu dovoljno pametni kako da se točno izvade iz govana koja se već prelijevaju preko lonca.

Ipak, svi šute. To je jedna zajednička karakteristika svih Hrvata. Mi volimo šutiti o temama koje se tiču drugih ljudi. Ajde, nemojte mi reći da vam roditelji ili bake i djedovi nisu savjetovali već dosta puta da gledate svoja posla.

 

svoja_posla
(blog.dnevnik.hr)

 

I tako Hrvati vole to. Ne vole gledati u tuđa posla. Osim na primjer, kada se u gradu odvija neki LGBT party, ili se nedajbože negdje skupljaju pederi, lezbe i oni treći i četvrti, za koje većina populacije ne zna naziv.

Pa i kako bi, kad je većina ljudi (čitaj spavača) zaokupirana, još uvijek preplašena da upozna (čitaj PUSTI NA MIRU) različitost. Različitost je ipak ključna stvar, i kao i kod svih jedinki, jebemumater nije ista.

Hrvati obično gledaju svoja posla, osim kažem ako u pitanju nije zadiranje u njihovu vjeru, seksualnost (iako vole zadirati u tuđu hjoj), i državu.

Što možemo nazvati terorizmom? 

Krvoproliće koje se dogodilo u klubu Pulse na Floridi u kojem je živote izgubilo pedesetero ljudi, uključujući i ubojicu počinio je još jedan debil. Zločin se navodno dogodio jer čovjek nije mogao samom sebi priznat da voli muškarce, pogotovo latino muškarce, pa je tako tu večer izabrao latino tematsku večer i iskalio svoj potisnuti bijes na četrdeset i devetero drugih ljudi koji su bezbrižno plesali.

Osim toga ovaj je debil teže ozlijedio još pedeset i tri čovjeka prije nego što je samom sebi presudio.

Naravno, prije nego cijeli smisao ode u kurac, dovoljno sam pamet (an/na) da ne izbrijem previše, no ova dva događaja imaju zajedničku crtu. Možda mjerilo količine intenziteta nije isto, međutim i ovaj je događaj koji se dogodio u zagrebačkom klubu Super Super imao stupanj agresije, napada iz mržnje, i rizik po živote drugih ljudi. 

Svatko tko kaže “ah to je bio samo suzavac” je očito retardiran da shvati kako ljudi reagiraju u panici, te da i jedan stampedo može nekoga i fatalno ozlijediti.

Otiš (ao/la) sam na objavu vijesti da pročitam neke komentare. (btw. komentari na hrvatskim portalima su savršen prikaz većine stanovništva (čitaj: spavača) naše republike:

This slideshow requires JavaScript.

 

Ovo su komentari prikazani u javnosti, tako da su ove osobe (čitaj: debili) ionako već pristali da ih se javno linčuje. Ili podupire.

Hrvatska realnost, hrvatska sramota!

Kao niti prava zlostavljanih osoba, tako i prava normalnih ljudi sa drugačijom seksualnošću u hrvatskoj (odlučio/la sam ovo napisati malim slovom) jednostavno ne postoje. Sve će to opet biti zapostavljeno kroz koju godinu, stavljeno na kraj slučajeva za rješavanje i na koncu zaboravljeno.

Budimo realni, veće su šanse da će vlasnik kluba dobiti neku vrstu kazne, nego sam počinitelj/i. Količina skepticizma unešena kroz komentare u ovu priču sami je dokaz debilizma u našoj neposrednoj okolini.

I osoba sa ne tako zavidnim IQom bi zaključila da debil koji baci suzavac u klub pun živih osoba, nedužnih ljudi sigurno nije bacio to zato što ih voli. Već zato što on/ona smatraju da ovi ljudi ne bi smjeli imati to pravo da se zabavljaju, plešu i vesele kao i svaka druga osoba vikendom u hrvatskim klubovima.

Ovo je mržnja, ovo je pojedinac/masa koji nije siguran za svoju okolinu. Osoba toliko ranjena da smatra kako ima pravo nešto prekinuti i staviti druge ljude u rizik bez razmišljanja o posljedicama. Uzročno- posljedično razmišljanje ionako nije karakteristika mnogih, pogotovo ne debila koji razmišlja o tome da svijet kroji samo po svom.

Ovo nisu drugi, drugi su mi. Oni su naši sinovi, braća i sestre, oni su naši roditelji koji su otkrili novo doba, ali ostali u nekim kutijama prošlosti. Ovo su naši prijatelji koje očito ne poznajemo. Oni su pokraj nas, ulaze u iste tramvaje kao i mi.

Kada se jedan pojedinac identificira sa nekom grupom, on automatski gubi individualnost. On postaje žrtva onoga što on istinski nije. Maska pruža utjehu da osoba nije sama, da je zaštićena od grupe istomišljenika.

U tome i leži opasnost. Ako je grupa humanitarnog karaktera, ako je grupa nešto što je slobodno, gdje se tuđa različitost poštuje i cijeni, to je onda dobra grupa. Ako je grupa međutim puna nekih upitnih ideologija, gdje se nešto kao gdje ide koji kurac već dovodi na mjere moto života : samo onako kako se ja jebem je točno, sve ostalo je izopačeno i treba nestati sa lica zemlje,  e onda tu imamo problem.

Onda je problem ipak taj da je taj čovjek:

a) debil

b) opasan po društvo

c) poremećena osoba

d) sve navedeno

I tako, Hrvatska će i ovu vijest pustiti kao vodu u zahodu. Dok će tu istu školjku opet zaštopati hrpetinom govana koje su aktualne vijesti.

Ovime se javno ispričavam (u ime svih građana) što se taj događaj uopće dogodio, i što su ti ljudi dovedeni u takvu traumatičnu nasilnu situaciju. Žao mi je za svaki put kad su se osjetili nesigurnima, ili zabrinutima za svoj život.

Počinitelj/ica najvjerojatnije ovakvu ispriku neće uputiti, jer kako rekoh…

uzročno-posljedično razmišljanje i empatija nisu karakteristika svakoga.

Laku noć Hrvatska, sutra je Valentinovo dan zaljubljenih. Ljubav nema spola, ali ju ipak nije svatko sposoban primiti i dati. Ljubav nije svedena na genitalije i razliku između seksualnosti.

Svaki put kad prešutimo nasilje, indirektno smo ga počinili.

Ovaj je članak samo primjer izražavanja osobnog necenzuriranog mišljenja kako bi se izrazio istinski osjećaj.

 

P.S. ja nisam samo straight osoba sa malo empatije i logike